PREKIDANJE OBRAZACA KOJI NAS KOŠTAJU VJERE U SEBE

Ova priča pojavila se malo nakon što me prijatelj zamolio da napišem post o unutarnjem djetetu. Moja prva reakcija nije baš bila poletna. Štoviše, mislila sam si - šta i ja da brujim o tome? A onda tri dana kasnije, pojavila se ova izvanredna priča. 

Objavljujem ju jer oslikava kako to izgleda kada shvatite da posao, veza, odnos, ne može više po cijenu vašeg zdravlja, stabilnosti, mira, novaca, samopouzdanja, vjere u sebe i ljubavi prema sebi. Kad odlučite da jednostavno mora biti drugačije jer vam je dosta da ponavljate situacije, osjećaje, misli, iskustva - obrasce u kojima gubite sebe. Ovo je pothvat koji zahtjeva puno snage i zato na raspolaganje kao podršku pišem ovu priču. 

Ovu priču vam dajem na svojevrsnu posubu, kao što sam ju i ja dobila. Ona nije lična, ali je jako osobna. 

—-

“upoznali smo se online, tipkali smo, profil je bio stvaran i baš po mom ukusu. prijateljica je rekla: “joooj, on je baš za tebe”, prijatelj je rekao: “idi upoznaj ga, pričat ćeš mi kakav je”

to je sve zvučalo tako super, zajedno sa svim stvarima koje sam priželjkivala. no, ja sam promatrala. sličnost sa mojim bivšim u nekim detaljima bila je ogromna. jedna riječ u opisu sebe, estetika fotografija, ideja na kojoj je baziran instagram - na površnoj razini. a na jednoj dubljoj - sve smrdi na nekonzistentnost. no, “daj si vremena” govorila sam si. 

ha, i onda jedna dodatna “slučajnost”. u negdje isto vrijeme možda koji sat prije ili dan kasnije, za rođendan javio mi se bivši partner. nakon tri godine tišine. i ja pomislim “evo ga opet. odgovor je inače bio: “tenks” a ispod tog kratkog retka “super mi ide u životu, aj bok!”. 

no, ovaj put odlučim ući u razgovor pitati kako je, što ima. onako iz srca. i razgovor krene. dan poslije, odlučim reći “žao mi je radi svega što se događalo i žao mi je što smo jedno drugo strašno povrijedili” i pomislim - “to je to, on sad kako god hoće”. kad na jednom, na moje preveliko iznenađenje, krene sveopće priznanje: “žao mi  je, nije uopće bilo do tebe, ti si bila divna i sve si dobro vidjela, razumjela i osjetila. ja nisam mogao dati što si trebala i tražila, a trebao sam. kao tvoj partner trebao sam brinuti za tvoje potrebe i nesavršenosti, ali ti si bila divna, ja nisam mogao. sad bi sve napravio drugačije, no jasno mi je da sam izgubio dragulj i da je sada kasno. ako ikada ponovno pronađem ljubav, znat ću. s tobom je bilo jedinstveno, pamtim prekrasne trenutke, sjedenje u tišini i bivanje jedno s drugim”. 

iako su moja sjećanja na tu vezu drugačija, kaotičnija i bolnija, uz koji ovako prekrasan trenutak, ono što je bilo divno jest da je napokon priznao. ne samo svoju nezrelost, već i moju vrijednost. kao najljepši poklon za rođendan koji mi je svemir mogao dati. dva dana sam plakala i oplakivala kao da smo jučer prekinuli. napokon, sve je sjelo na svoje mjesto. kad se vidimo, popit ćemo pivu :) to je bio zaključak.

i sad u otprilike isto vrijeme, vrti se nešto jako slično, jednako primamljivo, jednako simpatično, jednako tu i negdje drugdje istovremeno. što da radim? kakvo je ovo? što je ovo? valovi smiraja i nervoze su se izmjenjivali ko plima i oseka. ali, puno brže. bol u želucu i bol u donjem dijelu trbuha, kao neka crna rupa su se javljali izmjenjivali. što sam mogla? što me čeka? je li to opet sve sto ili ja samo imam ogroman strah da ću se opet zeznut? da ću opet provest godine života u vezi s nekim tko me ne cijeni, ne poštuje, tražeći da me se voli i iz te rupe nemogućnosti da iz toga izađem. to je bila moja najveća strah, da neću moć da odem.

jedna slika na profilu pokazuje sve što želim, dok druga kao da poručuje “ostavljat će te”. 

najveći neprijatelj mojoj ogromnoj količini strpljenja koje imam jest neizvjesnost: jel mi može netko reći šta će biti? što od ovog dvoje će se pokazati kao ishod? hoću li se opet zeznuti? ili to nekako mogu spriječiti?

i onda dođe glas iznutra i kaže: kroz sve ovo moraš proći. prođi kroz to. 

uslijedili su dani iznimnog nemira, nervoze, uz povremene odaje u miru koji sam izgradila ove godine od prekida sa bivšim partnerom. imam sebe. znam tko sam. 

preuzmem inicijativu, pa odmorim, pa se ne javim, pa se on javi. i tako to talasa. i onda, dan prije nego se trebamo naći cijelu noć ne prespavam, oka ne sklopim, izmjenjuju mi se prekrasne scene mene sa njim sretni zaljubljeni a onda slike horora i užasa, straha i tako prođe noć i ja ustanem sa osjećajem krivnje što ne mogu to sve da iskontroliram.  i ponavljam si “kroz ovo moram proći”.

sjednem u auto, krenem u dan, i na idućem semaforu iz drugog auta: queensi don’t stop me now. i ja pomislim, pa baš je tako. ne može me nitko sada zaustaviti. i pošaljem poruku da nastavim razgovor od jučer, kad krene s njegove strane nemogućnost da se sjeti o čemu smo jučer tipkali i “kad smo ono rekli da se vidimo?”. i u meni proradi: odluči - hoćeš li odmahnuti rukom i reći “ma dobro, pa čovjek puno radi” ili “kužim da puno radiš, ali što tebi ovo znači” u glavi mi zvoni rečenica prijateljice koja s najboljom namjerom i nekoj potpuno drugoj situaciji kaže “to sve što ti želiš reći je loš put, to je previše, idi se upoznaj pa ćeš vidjeti”. s obzirom da su mi queensi na razglasu, ja se odlučim za “jesmo li na istoj valnoj, emocionalnoj, kognitivnoj i svoj ostalo potrebnoj razini da ovo bude ono što ja želim” i tako lijepo natipkam: “reci mi, kako gledaš na ovo - neobavezno ili bi uložio svoju pažnju”, jasno napomenem da je sve u redu kako god i za kraj jedan slatki neopterećujući smajli. 

ha! stiže odgovor! i to kakav odgovor! s jedne strane izaziva šok, s druge strane olakšanje. poruka odjednom stiže na engleskom, i uz vikanje da koji k i šta ja masiram i on ulaže pažnju i ja nemam pojma kolku…i tako se pokaže: isti je kao i ovaj prije. 

na kraju, kaže on “šteta”. a ja pomislim “sva sreća” - sva sreća da sam slušala sebe i sva sreća da sam bila spremna reći što mislim i ne smanjiti sebe da bi zadržala. sva sreća da sam odlučila da to što nosim sa sobom nije previše za reći, već je jedini način da provjerim je li netko za mene. sva sreća, sva sreća, sva sreća! oh, kakva sreća jer ja ne idem u to! ne ulazim! ne trudim se ispraviti! ne osjećam se krivom! ne mislim da sam rekla previše postavila krivo pitanje ne mislim ništa drugo nego “bravo! sva sreća!

stvari dalje za mene nisu bile gotove, ali su donekle tekle glatko, pa sve glađe i glađe. ona rupa u želucu u trbuhu se javljala, ona stara ja je razmišljala kao da odgovori, tri dana mi je trebalo da obrišem te poruke, tri dana sam se vraćala i na kratko analizirala i sebi potvrđivala da je maknuti se najbolja moguća opcija i da je prilika. prilika da zauvijek prekinem ono čega sam se bojala: da neću moći otići. jedan dio mene se nadao da će se sad magično promijeniti sve i on će ispasti super. ma kakvi! da se razumijemo, to ne postoji. to bi dio mene jako htio, ali to se ne događa. uslijedio mi je duboki rad na sebi, na toj rupi i razumijevanju od kuda dolazi. poruke sam obrisala, od profila se oprostila, na iskustvu beskrajno zahvalna. u iščekivanju i znatiželji za novo potpuno vesela jer sad sa sigurnošću znam da se neću opet zeznuti. sad znam i od kuda ta rupa, i što je ta rupa, i hrabra sam osjetiti tu rupu i imam svo vrijeme svijeta ispuniti tu rupu sa svojom voljom, svojom energijom, svojom ljubavi.”

—-
I - ne baš samo tako, ali i samo tako - ciklus starih, vjerojatno generacijskih obrazaca je prekinut. Nije bilo lako ni jednostavno, štoviše vrlo je uzburkano ploviti tim vodama. To je kao kad kapetan broda odluči da je rizičan, ali ispravan smjer ravno kroz oluju i unatoč riziku, zna da ju mora proći. 

Ako imate sličnu situaciju, vjerujte Caroline Myss kada kaže da uz ovakav intuitivni odabir, uvijek dobijete i malo pakiranje snage i hrabrosti.

Ovih situacija u našem životu ima na raznim mjestima: na poslu, u odnosima, sa samima sobom…

Ako vam je potrebna podrška prepoznati ih, otkriti uzroke i svoje snage, pojačati svoju hrabrost, znati iduće koraka, početi učiti na lakši način - javite se :) 

p.s. nisam zaboravila na prijedlog prijatelja. No kako je sve u životu jedno putovanje, tu tek kreće priča o unutarnjem djetetu, unutarnjim roditeljima i generacijskim snagama, i vjeri u sebe koju ću uskoro napisati.