silom gravitacije do najbolje odluke

Mislim da sam bila još  u srednjoj školi kad sam  - promatrajući sebe i svoje pretjerano razmišljanje - shvatila da je život obično prilično jednostavan - nekad lakši, nekad teži - ali, jednostavan, a da smo mi ti koji kompliciramo. Tada nisam znala u potpunosti što to znači, no imalo mi je smisla. Bilo mi je jasno da nismo za to krivi, da je to neki način funckioniranja, posebno ako smo skloni anksioznosti, pretjeranom razmišljanju, pronalasku idealnog rješenja, katastrofiziranju, udovoljavanju drugima i slično. 

Kad situacije pogledamo iz nekog apsoluta, iz onako doista jedne velike i široke slike, shvatimo da svaka situacija u kojoj se nađemo sadrži izbor. Kažete, u tome i je problem, ha? No, svaka odluka koju osjećamo da trebamo donijeti obilježena je jednostavnim pravilom: nema grešaka, samo puteva. (Za ovo i sve dalje što ću napisati, trebalo mi je ipak još nešto godina učenja, vježbanja, radnog i životnog iskustva da upotpuni tu široku sliku.)

Naša vezanost za naša mišljenja, osjećaje, stavove, želje, navike, sviđanja i nesviđanja, strahove i brige, uvjerenja, prethodna iskustva i naučena ponašanja, druge ljude - utječu na naš doživljaj situacije i donošenje odluka. Stoga nam se lako može činiti da što god odaberemo da je pogrešno, da je odluka nedokučiva, da je situacija preteška, da nema baš tu puno izbora ili ih ima previše, jer - što ako? a mislim - kako? možda to ne bi trebalo? tko bi uopće to htio? želim li ja doista to tako? koliko dugo će to trajati? zašto? ma nek se fućkaju…nije me briga…ionako ne želim…stvaaarno je naporno…

I stvarno je naporno živjeti u ovakvoj kontinuiranoj prepirci sa samom sobom :) 

tijelo - um (problem ili radije paradoks)

Često toga uopće nismo svjesni, no upravo nam i tijelo doprinosi onoj gore pretjeranoj opsesivnosti s nedovoljno dobrim izborima. 

Svaki put kad pomislite na neku od mogućih opcija, vaše tijelo odreagira. No, vrlo brzo - tako da ni ne primjetimo, i vrlo vjerojatno strahom. Ne primjetimo zato što je naše tijelo brže od nas, i to mora biti - da nas zaštiti. Kako? Pa tako da ako se opečete, da sačuvate tu ruku (jer vam treba) i brzo ju povučete k sebi da ju ne ostavite na vrućoj posudi da se prži :) U tome pomognu osjet boli i osjećaj straha koji se odviju velikom brzinom impulsa koji šiba kroz tijelo i prolazi ispod radara naše pažnje i svijesti.

Naš um i tijelo i veza između njih je fascinirajuća. Međutim, ne ide nam to uvijek u korist. Kad mi vrtimo razne situacije u svojoj glavi, naše tijelo ne razaznaje razliku između onoga što mi zamišljamo i onoga što stvarno doživljavamo. Pa tako kad nas nešto prepadne na filmu, mi se stresemo na kauču. Naš um konstruira priču, naš mozak - odgovorno - u naše tijelo šalje signale i naše tijelo - poslušno - reagira jednako kao da se to sve stvarno događa. Evo primjera: ako pomislite da srećete nekoga ko vam se sviđa, vaše tijelo reagira jednako kao da ste tu osobu doista sreli. Zar nije tako? :) A tek kad pomislimo da smo rekli ili napravili nešto glupo? O la la la!

Tako je i kad razmišljamo o opcijama i odlukama koje su ispred nas. Naučeni da igramo na sigurno, da odaberemo ispravno, mi mislimo na neku nesigurnu ili neizvjesnu “što ako” situaciju, a tijelo nam pusti kortizol, pa adrenalin, pa nam se ubrza rad srca, oznoje nam se dlanovi, stisne želudac, stisnu se crijeva, nismo ništa ni napravili, a već smo se - da oprostite - “usrali”...I onda hop! Bjež dalje, ajmo druga neka opcija, pa nam ta napravi isto, pa iduća, pa ni ona ne umiri, pa onda četvrta, peta i tako satima, noćima, danima, nekad i tjednima. 

Osim što se tako dovodimo u stanje kontinuirane napetosti, stresa, anksioznosti, nespavanja i umora - pa na kraju krajeva kroničnih stanja kao što je IBS - ne pomaknemo se s mjesta. 

No, na svu našu sreću, osim pustog razmišljanja, postoji još jedna opcija. Opet opcija, no u ovom slučaju kao metoda - svjesno koristiti svoj um i svoje tijelo. 

svijest-tijelo-um-svijest

Znate ono kad padnete bez da ste se ozljedili jer ste se odjednom na brzinu snašli i dočekali? Pa si pomislite “Huh, kako se ovo uopće dogodilo”? 

Zamislite sad da hodate po kući, zapnete za nešto i odjednom skužite da padate. Šta ćete sad? Hajde da razmotrimo opcije, kako bi bilo najbolje da se dočekate, a da se ne ozlijedite? I sad vi tako padate, letite u zraku, a mozak ide: ”Možda ako sad vrlo brzo stavim lijevu ruku tu - ali, jako, jako, jako brzo, a desnom se pridržim za bilo što što će moji oči sada pronaći tu uokolo mene…Aha, eno, gledaj ima ova stolica, hajde da se uhvatim. Super! Bravo! I sad zakoračim desnom nogom…Ne ne ne, ipak glup plan! Idemo radije ovako: nekako ću čučnuti i pa maknuti lijevu ruku prema desno…koja mi je ono desna strana? Aha, s kojom jedem..Ok idemo tamo, ….…” - A gravitacija vas vuče i ne pita šta ste smislili.

Kad bi razmišljali o padanju i kako da se dočekamo, vrijeme bi zaista moralo stati, sve i svi oko nas bi se morali zamrznuti u vremenu i prostoru i čekati nas da mi smislimo što bi sad bilo najbolje napraviti.

To bi nam možda upalilo da smo Neo iz Matrixa pa usporimo vrijeme, što se isto zna činiti da se događa, ali mimo naše svjesne odluke i kontrole. Na kraju krajeva, i Neo je izbjegao onaj metak instinktivno kad nije razmišljao o tome je li on “the chosen one” ili nije ;) 

No, to tako ne ide..I sva sreća da ne ide, jer bi stajali tako zamrznuti valjda vječno…

Jednako kako nas u padu gravitacija vuče k podu, tako nas i u odabirima vuče neka od opcija. Mi prirodno gravitiramo nečemu od svega ponuđenog. Takvu gravitacijsku silu možemo naučiti osvijestiti i njome se koristiti. 

Ta gravitacijska sila, ono što nas vuče, najlakše se osjeti u donjem dijelu trbuha (u crijevima, intuicija ili “gut feeling”), u području prsa (srce i osjećaj zadovoljstva) ili stopalima (osjećaj stabilnosti; povezanosti sa zemljom). 

Sjetite se, svaka situacija o kojoj razmišljate je plod vaše mašte. Nijedna od njih se nije još dogodila, ali je na vas djelovala kao da se je dogodila. Uključiti druge sisteme - intuiciju ili osjećaj privlačenja ili stabilnosti - znači nastaviti koristiti svoju um i svoje tijelo (kao što to radimo kad kad overthinkamo) samo svjesno, kontrolirano i smireno, i u svrhu donošenja odluke koja je ispravna za nas i za druge.

Neka istraživanja pokazuju da dnevno donesemo između 30 do 35 tisuća odluka. Veliku većinu nesvjesno, tako što mozak stvara prečace. To nam uvelike štedi vrijeme. No, na nekim odlukama zapnemo najviše iz razloga što ih ocjenjujemo sa “dobro” ili “loše”.

Na ovaj način vi učite donositi odluke koje se temelje, ne na vašim prethodnim iskustvima ili čistom “dobro-loše” principu, već na usklađivanju i povezivanju uma, tijela i duha - onoga što smatrate ispravnim napraviti, onoga što vam tijelo “odobrava” napraviti i onoga čemu zapravo težite. 

tri jednostavne vježbe

Najprije se umirite. Sjednite, uzmite nekoliko dubokih udaha i izdaha. Ako vam je sve ovo novo, onda će i disanje biti novo, no možete zamislite se u situaciji u kojoj se inače osjećate smireno. To može biti dok čitate knjigu, dok gledate pse kako se igraju, dok planinarite, šetate parkom ili šumom, slušate zvukove kiše, sunčate se, povjetarac i cvrčci na moru…Ako imate vježbe disanja koje rado radite, dapače, dišite da se umirite. Tehniku svjesnog disanja koju ja rado radim opisala sam ovdje.

Sad zamislite jednu od opcija koju smatrate da imate. Zamislite tu situaciju što detaljnije (tko je prisutan, što se zbiva…) ili ju samo imenujte (opcija A, opcija u kojoj idem na more…). I sad ukoliko želite slušati:

1. Gut feeling - intuiciju

Spustite svoju pažnju na područje donjeg dijela trbuha, tamo di su crijeva, ako želite možete staviti dlanove na to mjesto kako bi vam pažnja doista bila u tom području vašeg tijela. I sad promatrajte.  Ako vam bježe misli svuda, vratite se u situaciju koja vas opušta ili nastavite disati. Zatim osluškujte odgovor: topao, ugodan, fuzzy feeling, ili lagane, prozračne, svijetle boje, vama draga pjesma su najčešće potvrdni odgovori kojima nam taj unutarnji osjećaj kaže: da sviđa mi se ili da može. Ako je više hladno, tamno ili prazno ili tiho - to bi bio negativan odgovor, i situaciju bi trebali prekrižiti s popisa i u nju ne ulaziti. Ako je onako mlako i kao “hmmm” - ja to radije čitam kao “ne baš”, odnosno situacija u kojoj bi se nešto trebalo promijeniti da to bude dobro…

2. Srce - osjećaj radosti 

Spustite svoju pažnju na prsni koš. Možete staviti dlanove da vam pomognu održati pažnju i osvijestiti osjećaj. I promatrajte: imate li osjećaj da vam se prsni koš širi ili skuplja ili ostaje isti. Ako se širi, onda vas prema toj situaciji i vaše srce, ljubav prema tom izboru, vuče. Ako se skuplja ili ne mijenja, onda se srce povlači ili ostaje suzdržano.

U Shiatsu i Tradicionalnoj Kineskoj Medicini, Srce (zajedno s Tankim crijevom) povezano je sa elementom Vatre i korespondira osjećaju radosti, a odraz je onoga čemu iskonski težimo kao osobe.

Kad donosite odluke na ovaj način, pitajte se: raste li osjećaj radosti ili izostaje?

3. Stopala - osjećaj stabilnosti 

Stopala su naš doticaj sa zemljom, a u Shiatsu i Kineskoj Tradicionalnoj Medicini element Zemlje predstavlja sve ono materijalno u našem životu (odnose, poslove, financije, mjesto stanovanja), te se odnosi na osjećaj stabilnosti. Za on ekoji žele znati više, o Elementu Zemlje, te sustavu organa Želuca i Slezene i njihovim funkcijama pisat ću uskoro malo više.

Za sada, spustite svoju pažnju u svoja stopala. Osjetite kako dodiruju pod, zamislite situaciju o kojoj razmišljate kao mogućoj opciji, te opažajte senzacije koje se javljaju. Ako se javljaju osjeti poput strujanja, topline, širenja koje se provodi duboko u zemlju, onda je vaš odgovor “da, kreni tim putem”. 

Pozitivni odgovori su za mene poruka da se tim opcijama ili toj opciji posvetim - bilo akcijom bilo daljnjim razrađivanjem plana akcije.

Ako pokušate sve tri opcije i ne osjetite ništa, to je uredu. Dva su moguća razloga tome: a) tu odluku možete odgoditi, jer i to je ponekad dobra odluka i,  b) sve ovo vam je novo i treba vremena da naučimo koristiti ove metode. Način kojim ćete to postići jest posvećenim vježbanjem. 

istančajte svoj osjećaj za feeling

Moja preporuka je da krenete od nekih lakših, svakodnevnih situacija, kao što je: “što ću doručkovati? što ću obući na posao? hoću li reći prijateljici da mi se zapravo ne ide u kino?” i slično. Kad postanete malo samopouzdaniji i vještiji, probajte polagano sa nešto složenijim životnim situacijama: “hoću li otići na onaj dejt? hoću li tražiti povišicu sada ili za mjesec dana? hoću li mijenjati poslodavca? hoću li seliti u drugi grad?”

Dobro je imati na umu da što god da odaberete, već idući trenutak ili korak imate opet priliku za novom odlukom i idućim korakom. Ako žitarice i nisu baš po schmecku, napravite sendvič. Ako preseljenje ne upali, uvijek se možete vratiti kući ili odseliti negdje drugdje. Meni se čini da mi često, nažalost, ne možemo vidjeti što će koja odluka donijeti, ma koliko se trudili.

Životne situacije se - u principu - ne rješavaju, one se otkrivaju.

Možda se sada ne čini tako, ali ako pogledate bilo koju situaciju do sada, vidjet ćete da ste upravo donošenjem jedne odluke za drugom došli tu gdje ste sada :) Možda biste sad najradije opsovali (i sebi i meni), a možda biste pokliknuli i potapšali se po ramenu. Što god od tog dvoje vam dođe - ispravno je, baš kao i opcija ili opcije za kojima ste se dali ili ćete se dati povući. Neka je sila gravitacije s vama! :)