promjena nije proces - ona je uska pukotina

U svom osobnom i profesionalnom životu primjećujem jednu istinu o promjenama...

Mi imamo naviku i potrebu mapirati, obilježavati, mjeriti i procjenjivati što će kako izgledati i koliko dugo će nam za to trebati.

No, najzahtjevnije promjene u životu moramo si dopustiti iskusiti. A kad kažem dopustiti – onda mislim u njima jednostavno bivati – bez bježanja, bez distrakcija, bez izgovora i prečaca.

Nedavno sam, a možda još uvijek prolazim, jednu zaista zahtjevnu promjenu. I ovo je ono što zapažam:

promjena nije proces, promjena je prostor.

Promjena je uska pukotina.

U njoj je skučeno, tiho i intenzivno. Tvoje kretanje je ograničeno, a svaki pokret djeluje nedovoljno da te izbavi. Dok stojiš u tom procjepu – svaki dah koji uzmeš je najdublji koji si do sada uzela. Držiš ga najdulje ikada – dulje nego si mislila da bi ikad mogla. I, bez puno izbora – pristaješ vidjeti samo par centimetara lijevo i par centimetara desno.

No, začudo, nekako najvažnija postaje spoznaja: ovo je jedino mjesto na kojem u ovom trenutku trebaš biti.

Ne znaš koliko dugo ćeš tu biti, ne znaš kako ćeš iz ovoga izaći niti što ćeš na izlasku dočekati – ne znaš ni kako će se izlazak uopće dogoditi. Sve što te sad služi jest - miruj, diši.

Odbaci sve što ti više ne treba. Izbaci sve iz džepova - stare misli, emocije, uvjerenja, stare slike, poruke, ideje, rasporede, moranja i htjenja.

Budi strpljiva. Budi hrabra.

Treba ti manje nego što misliš.

Jer, promjena nije proces.

Ona je uska pukotina koja te pita:

Što moraš odbaciti?

Što trebaš zadržati?

U što najviše od svega možeš vjerovati? U sebe ili u okolnosti?

Izdrži!

Novi horizont i nova prostranstva su čudesna. Obećajem - svidjet će ti se!